blog na rubu svijeta

Čudan neki dan danas...jebote. Ne znam koliko ste vi osjetljivi na vrijeme, ali mene majke mi svaka promjena ubija. To znači da sam zadnje vrijeme...često ubijena J Klima odlazi u kurac.A poneki skupa s njom. U danima kao što je današnji od kad se ujutro ustanem iz kreveta imam osjećaj kao da mi cijelo nebo sjedi na vratu.... a da nije baš lagano. Pritišće me svakom minutom kao da od mene u svakom trenutku želi napraviti placku. A ja se kao ne dam, sve svoje snage i svu silu koja mi je dana pokušavam usmjeriti na to da se izravnam, i onda.... još gore... pritisak se prebaci s vrata na glavu, želudac mi se okreće od bilo kakve pomisli na hranu, kava ne dolazi u obzir ni pod koju cijenu ( ako ju popijem mrtva sam bar tri sata), noge mi se pletu više nego inače i onda zaključim.... takav dan je najbolje provesti u krevetu, a iz zaključka izlazi post – zaključak tada bismo više od pola života proveli u kravetu, jer kao što rekoh...klima se sjebala totalno. Onda imam dojam da su svi ljudi kompletno pomahnitali. Jutros se odvazem u grad, a djeca pretrčavaju cestu ko muhe bez glave, žene izgledaju totalno izbezumljeno kao da prvi put vide automobil i ne znaju šta je to, starci misle da su oni najglavniji ...i opet zaključak...u takvim danima je najbolje ne izlaziti iz kuće.Vratim se ja tako doma, a kako još uvijek živim sa starcima, svi živčani...ništa im ne ide od ruke, samo kukaju, nije im dobro, ništa im ne valja...i onda opet zaključak....ma najbolje je takve dane provesti sam u sobi. I odem ja tako u sobu , među svoja četiri zlatna (ustvari su plava) zida i legnem spavati, a osjećaj kao ću svakoga časa iskočiti iz vlastite kože, sve me svrbi, ne mogu spavati, soba mi se vrti kao da sam pijana, treba mi zraka....i ponovno izlazim van, ovaj put bez auta, pješice.....počela je kiša i vidi vraga evo....zrakaaaaa i nestade tlaka.

U posljednje vrijeme većina medija od novina pa do interneta puni su anketa o tome jeste li iskreni. Ovo zasigurno neće biti još jedna u nizu. Zašto onda uopće komentar o tome? Iskrenost nije nešto što se mora zato što to drugi od vas očekuju. Roditelji nas od malih nogu uče da nije lijepo lagati, ali oni to prvenstveno rade za naše dobro, jer ako dijete laže može prešutjeti nešto vrlo bitno za prventveno njegov budući život., koji je istina povezan i sa roditeljevim.Međutim kada dijete odraste ono postaje svjesno biće i za sve što radi trebao bi biti svjestan posljedica. Za male laži posljedice nisu teškog karaktera, međutim što je s onim većim i kako uopće odrediti koje su laži male, a koje velike? Ako prešutite neku nebitnu stvar vezanu za isključivo vas, laž je navodno mala, a ako laž ima veze sa vašom širom okolinom onda je laž velika. Kako glupo razdvajanje samo da bi se oni koji lažu mogli oprati.
Laž je laž bila ona velika ili mala, bila ona prešućena ili neizrećena. Ja sam isključivo za istinu ma koliko ona bolna bila. Jer istina boli u trenutku, a laž boli koliko god traje....kod nekih i godinama. Kad lažete uvijek se bojite da bi laž mogla biti otkrivena, praktički živite u strahu. Ako se laži ponavljaju gubite povjerenje osoba koje vas okružuju jer koliko god mi bježali od toga laž će uvijek biti otkrivena. Iskrenost u vama budi i održava jednu čistoću. Nemate se zbog čega skrivati, onakvi ste kakvi jeste i ljudi vas takvima prihvaćaju... ne bježite ni od sebe, niti od drugih, zadovoljni ste jer ste to upravo vi „takvi kakvi jeste“.... i to cijelom vašem životu daje jednu jedinu i najpotrebniju slobodu.

Vjerujem da je mašta jača od znanja.
Da je mit moćniji od povijesti.
Da su snovi snažniji od činjenica.
Da nada uvijek pobjeđuje iskustvo.
Da je smijeh jedini lijek za tugu.
I vjerujem da je ljubav jača od smrti.

Što je za mene rub svijeta i zašto baš rub svijeta?
Davno su prošli dani kada se mislilo da je Zemlja ravna ploča, a tu ploču na leđima nosi veliki bijeli slon.....i da hodajući samo ravno možete doći na rub svijeta. Danas znamo da to nije istina,a rub svijeta poprima potpuno drugo značenje.
Nakon što izađete iz svakodnevice... svakodnevnog trčanja za novcem i otputite se u osamu tražeći tišinu i mir, naići ćete na mjesta na kojima će vas dočekati – trenutak.... i to ne bilo koji. Bit će to trenutak koji će vam „napuniti baterije“ za sljedećih najmanje tjedan dana, a ostat će vam u sjećanju cijeli život. Trenuci su to za koje mnogi smatraju da se događaju na filmovima i da su mogući samo na obrađenim fotografijama. To nije tako. Sva priroda kojom smo okruženi pruža nam obilje takovih trenutaka gdje vi morate biti samo – prisutni. Nažalost, većina ljudi ne razumije prisutnost. Misle ako su tu fizički da je to dovoljno, a duh im najčešće luta tko zna kamo.... i tko zna s kim.
Dakle, bit svega je : kad dođete na mjesto i prepoznate trenutak samo ... budite.
Zašto baš naziv rub svijeta? Morala bih se vratiti tri godine unazad i ispričati vam ljubavnu priču koja, unatoč tome što je završila, ostavlja dubok i neizbrisiv trag. Možda to jednom podijelim s vama... priča je jako lijepa. Ali za sad ću vam samo reći : rub svijeta je tamo gdje niste ništa drugo nego vi sami, rub svijeta odiše intenzivnijim bojama i prepoznatljivim zvucima, na rubu svijeta se ne osjećate kao potpuni stranac već kao da tamo oduvijek pripadate. Na rub svijeta možete nekog i dovesti, ali budite oprezni, jer rub svijeta u trenutku može biti uprljan ako ne dovedete pravu osobu. A kako znati da je osoba prava ili ne? Kako mi je baka uvijek govorila, jednostavno ćeš znati, vrlo je- jednostavno. I možda vam ta tišina i mir s ruba svijeta u tome i pomognu.. nenene ne možda – sigurno.

„Zbog nekog čudnog razloga mi smo sami sebe uvjerili da je tišina prazna. Ali, istina je sasvim drugačija. Tišina ne samo da predstavlja nadahnuće za stvaranje već stvaranje nastaje iz tišine. U tišini se nalazi sve: sve zamisli, sva rješenja, sve stvari. Tišina je mjesto u kojem se, kao nekom čarolijom, sažima čitav svemir.“ APK

ovako kao na slici otprilike izgleda rub svijeta,a sljedeći put ću vam to i pojasniti....za one koji ne znaju :-)))

....u svom budućem uredu pišem svoj prvi post. Blog koji sam otvorila uz pomoć meni vrlo drage i u životu vrlo važne osobe... mog šefa. Znam da to ljudima zvuči potpuno nemoguće, ali vjerujte... sve je moguće. Uz par pivi i bez cigareta šef postane normalan....doduše malo nervozan jer ne zna kud bi s rukama.A i ja sama pomalo trkeljam gluposti pod utjecajem alkoholnih derivata... a ne treba mi puno.Popili smo gajbu Foster'sa koji nam je poklonio šef od zgrade u kojoj šef ima ured. Zanimljivo....hmmmmmmmm! Luda neka kuća. Bit će zanimljivo ovdje raditi, hehehhehe....pogotovo zato što se ispod nas nalazi i birtija..dve, tri. U birtiji radi konobarica koja nosi vuneni đemper i priča suludo, Dragica naša je draga cura nadasve...ne da nam pušit...a sama puši i još kako.Da ne bi pomislili kako je sve ovo neozbiljno, vrlo je ozbiljno jer je moj budući šef šef televizijske ispostave nacionalne televizije.I vjerujete sve što vidite aposlutna je neosporna istina.....

zasad...